U braku sam sa gluvonemom ženom i zbog toga mi zamera gotovo cela porodica i prijatelji. Ona to zna.
Najbednije se osećam kada nakon još jedne preprike sa roditeljima odem kući, a ona se okrene ka meni i dovoljno je samo da pogledam njene vlažne oči i skrušen osmejak da počnem da plačem kao dete. Ja nju volim, ona nosi moje dete.
Briga me šta ko ima da kaže. Planiram i da prekinem kontakt sa porodicom i da odem sa njom ukoliko nastave da je ponižavaju kao da je od druge rase.
Ne mogu da gledam kako majka mog deteta plače zbog ljudske zlobe. Nadao sam se da će nakon ovoliko godina da je prihvate, ali ništa od toga izgleda.
Imao sam strica na selu koji je imao četvero dece. Sa njim u domaćinstvu živjela je i moja tetka, koja nikada udavala se nije. Kada bi deca nešto skrivila ili pogrešno uradila on bi ih glasno ružio i psovao. Obično se onda u zaštitu dece uključivala i tetka plašeći se da deca ne dobiju batine od oca. Ona bi se tada usprotivila bratu i naglas ga opominjala. A on bi se onako ljut okrenuo ka njoj i rekao ove ružne riječi ,,ŠUTI, ŠTA TI ZNAŠ, NISI TI RODITELJ”. Tada mi je tetke bilo jako žao. Ipak je to za nju bila uvreda.