U Memorijalnom centru Potočari i u Srebrenici juče i danas je boravila jedna grupa italijanskih srednjoškolaca.
Profesorica Emanuela je ovdje i prije četiri godine dolazila sa učenicima. Sada je došla sa nekoliko kolega dovodeći i grupu učenika iz Parme u Italiji.
“Došli smo na studijsko putovanje pod motom „Sjećanje na Bosnu“ i najprije smo bili u Mostaru, zatim u Sarajevu, a evo nas na kraju u Memorijalnom centru Potočari u Srebrenici. Tu je pedeset učenika i profesora iz pet srednjih škola u Parmi. Došli smo kako bismo nešto više saznali i naučili o tome šta se ovdje dešavalo tokom rata devedesetih”, kaže Italijanka.
N1
Kako bi se što bolje upoznali sa današnjim životom ljudi u Srebrenici mladi su boravili u kućama Srebreničana, a drugi razlog je i to što danas u Srebrenici ne radi ni jedan hotel ili pansion.
Godinama iza rata u Srebrenicu dolaze organizovane grupe stranaca. Italijani su najčešći strani gosti u Srebrenici i godinama dolaze različitim povodom, ali u suštini sa istim ciljem, upoznati Bosnu i Hercegovinu, njene ljude, prirodne ljepote i saznati više o ratu koji se desio u periodu od 1992. do 1995. godine na ovim prostorima.
Za dolazak velikog broja Italijana u Srebrenicu zaslužno je nekoliko ljudi. Sve je to počelo kada je 2005. godine, nedavno preminula, Srebreničanka sa tuzlanskom adresom, neuropsihijatar dr.Irfanka Pašagić dobila međunarodnu nagradu italijanske Fondacije Aleksander Langer, nagradu koja se od 1997. godine dodjeljuje osobama koje aktivno rade za slobodu, demokratiju, pravdu i suživot. Nakon dobivanja ove nagrade, želeći da na neki način pomogne svome rodnom gradu, ona inicira prvu manifestaciju „Sedmica sjećanja“ najprije u okviru neformalne grupe koja ubrzo prerasta u udruženje “Prihvati Srebrenicu” (Adopt Srebrenica). Od tada ovo udruženje radi razne projekte sa partnerima iz Italije a često im se za pomoć u organizaciji obraćaju i drugi koji u Srebrenicu dovode grupe Italijana.
Andrea Rizza Goldstein je u Srebrenici prvi put bio 2006. godine sasvim slučajno, a zatim od 2010. do danas radeći za Fondaciju „Aleksander Langer“ redovno je više puta godišnje u Srebrenici najčešće kao organizator, vođa i prevodilac za grupe mladih, ali i starijih Italijana koji dolaze na višednevne ekskurzije u Bosnu i Hercegovinu a u kojima je nezaobilazna posjeta Srebrenici.
“Mladi koje dovodim su učenici završne godine srednje škole i oni u istoriji 20.vijeka o ratu u Jugoslaviji uče na pola stranice. Najviše ih zanima zašto nama na Zapadu, tako da kažem, još uvijek nije jasno gdje je Evropa. Kada je počeo rat u Ukrajini bio je to kolektivni šok i pitali smo se kako je moguće da se dešava rat u Evropi, prvi nakon Drugog svjetskog rata? Kao da rata u Bosni nije bilo, jer se to kod nas ne smatra evropskim ratom”, kaže čovjek koji se u Srebrenici osjeća kao kod kuće.
Poznaje ga veliki broj Srebreničana, a i on njih, dobro govori naš jezik jer po ocu je Italijan, a majka mu je Jevrejka iz Zagreba gdje je on, kod bake živio do svoje sedme godine života.
Irvin Mujčić je drugi mladić koji je zaslužan za dolazak velikog broja Italijana u Srebrenicu. Irvin je rođeni Srebreničanin koji je sticajem ratnih okolnosti odrastao i školovao se u Italiji. Pored maternjeg on govori još italijanski, francuski i engleski. Radio je u Tunisu, Egiptu i Belgiji, ali se prije osam godina vratio u rodni grad. Veliki je ljubitelj prirode i najprije je imao ideju da ovdje izgradi „Kuću prirode“ koja bi bila u vidu hostela ili planinarskog doma, pa je neko vrijeme boravio u selu Osmače i dovodio grupe mladih mahom iz Italije, ali i iz drugih zemalja.
Posjetioci su bili oduševljeni domaćom hranom, spavanjem kod mještana i njihovim pričama o nekadašnjem i današnjem životu na selu, kao i o dešavanjima u ratu. Kupio je zatim jedno seosko imanje usred šume, između dvije rječice u blizini sela Lipovac i Slapovići na 12-ak kilometara od Srebrenice i tu je počeo i još uvijek gradi etno-selo.
Govoreći o sadržajima koje nudi svojim gostima – strancima, Irvin kaže kako najviše radi planinarske ture po kanjonu rijeke Drine i posjete Nacionalnom parku „Drina“.
“Na tim turama idemo u sela gdje noćimo u kućama mještana, a turistima poslužujemo domaća jela spremljena na tradicionalni način što je za njih velika atrakcija. Korist imaju i mještani jer tako nešto zarade. U etno-selu, gdje dolaze uglavnom mladi, gosti mogu dosta toga i da nauče ili nađu mir i inspiraciju za pisanje i slikanje. Organizujemo neku vrstu višednevnih kurseva. Ove godine po prvi put smo imali kurs pisanja za grupu učenika iz Italije koji su došli sa profesorom”, kaže Mujčić.
Posjetioci koji u Srebrenicu dođu na više dana i imaju priliku pored Memorijalnog centra obići barem dio drugih kulturno-istorijskih spomenika i prirodnih ljepota budu oduševljeni ljepotom srebreničkih sela, okolne prirode i gostoprimstvom ovdašnjih ljudi.