Stefan Nedeljković, koji je stradao u oružanom okršaju u Banjskoj, ostavio je iza sebe tri kćerkice i suprugu.
Supruga Stefana Nedeljkovića se oprostila od njega potresnim riječima.
“Još uvijek čekam da me neko probudi iz ovog košmara… Čekaću jutro. Neću da patetišem, znam da to ne voliš. Nadala sam se do posljednjeg trenutka da ćeš izaći iz te začarane šume, kao pobjednik. Jer ti to jesi, naš SUPERHEROJ zauvijek, sa osmijehom koji je svakome uljepšavao dan. Bio si najhrabriji čovjek kojeg znam, najvećeg SRCA koje nikoga nije ostavilo, čak ni u borbi za sopstveni život, i koje te je dovelo do samog kraja našeg ovozemaljskog putovanja… Uvijek ćeš biti najbolji tata na svijetu, i živjećeš kroz njih u svakoj sekundi, svakom minutu i satu. Neka ti Bog podari carstvo nebesko. Neka te anđeli čuvaju, a ti čuvaj naša 3 čuda i mene odozgo, i daj nam samo djelić snage koju si posjedovao… Volimo te i živjećeš dok god kuca i naše srce!”
Teritorija koju danas zauzima naselje Banjska pominje se još u doba Rimljana (I vek p. n. e.) i pretpostavke ukazuju na to da su oni u to vreme koristili postojenje termomineralne izvore u lekovite svrhe. U toku velike seobe naroda, vizantijski izvori i kasnija arheološka istraživanja potvrđuju prisustvo slovenskog stanovništva od doseljavanja na Balkansko poluostrvo i njihovo naseljavanje Kosova (VI – VII vek) pa sve do kraja srednjeg veka.
Poseban razvoj mesta u istoriji Banjska beleži se izgradnjom manastira, zadužbine Kralja Milutina u periodu od 1313. do 1317. godine. Monumentalno zdanje sa crkvom Sv. Stefana, trpezarijom bibliotekom, manastirskim konacima i platom carskom Banjska je počela da propada dolaskom Turaka vrlo rano posle 1389. godine. U izvorima se pominje da je u prvoj polovini XV veka požar zahvatio crkvu i knjige, a u drugoj polovini ovog veka manastir i naselje je opusteo i sve do 1912. godine je živelo malo srpskog stanovništva i oko 200 domaćinstava turskog porekla. Nakon Prvog svetskog rata u Banjskoj se značajno povećao broj srpskog stanovništva.