Moja zaova je jako zla osoba. Toliko zla da pre nego što nas je upoznao moj muž me upozorio na njene podrugljive komentare, na ismejavanje, i unapred se izvinjavao i zamolio me da pokušam što manje da se
ljutim. Ja sam posle prvog susreta danima bila u šoku. I evo i sad posle pet godina braka, ja se njene zlobe plašim. Ne mogu da shvatim kako dva čoveka rođena u istoj kući , odgajana od istih roditelja, išli su
i u istu školu , mogu toliko da se razlikuju. Moj muž je toliko povučen i dobar , muvu bukvalno kada nađe u stanu pusti napolju. A ona… Što kažu dva bi oka u glavi zavadila, i to samo da bi se drugome nasmejala i ponizila. Šta to presudi u ljudima da budu toliko loši? Kako?
Kada sam počeo da radim ispao sam zbog treme i napada panike glup i nepismen iako nisam. Završio sam fakultet, čitam knjige, volim da se družim, ali na poslu imam uvek tremu. Toliku tremu da sam zablokirao prvog radnog dana pri kucanju teksta da nisam znao u trenutku (iako naravno znam) kako se piše određena ulica, da li velikim ili malim slovom. I to sam u trenutku panike od treme lupio i pitao koleginicu koja je bila iznad moje glave i proveravala tekst, zbog čega sam i osećao pritisak i od straha da ne pogrešim, ispadnem glup. Svima je razglasila. Cela firma bruji o tome i dalje se priča o tome iako je prošlo šest godina, iako vredno radim, svi me smatraju glupum i nepismenim. Etiketirao sam sebe kao nepismenu budalu za ceo život.