Šetam trudna sa dvoje dece, sin od tri godine na sred pešačkog odluči da neće da ide i počne da se valja. Ja mu govorim, ustani, kreni, ide auto, upaliće se crveno…on ne reaguje. Povučem ga za ruku, šlapim po guzi i predjemo put. Čim smo prešli ulicu ja čučnem da mu objasnim da je to opasno, da ne sme to da
radi… Nije ni plakao, ugledali smo macu i čučnuli da je mazimo. Prilazi mi žena i govori kako ne smem da tako tučem decu i vučem po ulici, da je stao saobraćaj zbog mene. Ona se parkirala i izašla iz kola i narod je komentarisao da me treba prijaviti, eto ona iz najbolje namere da mi kaže pošto
ima i decu i unučiće. Ja je pitam a šta sam trebala da uradim? Kaže da ga ponesem. Rekoh joj da sam trudna i da ne mogu da ga nosim… Da se razumemo, nisam od onih što govore batina je iz raja izašla, ali ovo mi je zaista bila kritična situacija. Ko je u pravu?
Bio sam na nekom porodičnom okupljanju i lagano pikao šah sa rođakom. I sve bi bilo u redu da našu šahovsku partiju nije posmatrao teča, umišljeni geometar sa puno novca, koji voli da se pravi pametan i glumi intelektualca. Stalno je upadao sa nekim svojim glupim komentarima, tumačio poteze… Kad mi je prekipelo, pozvao sam ga da igramo šah u novac. Pokušao je da se izvuče, ali ljudi su počeli da ga zezaju i na kraju je pristao. Apsolutno sve partije sam pobedio, ali od matore škrtice nisam dobio ni dinar. Pobegli su kući, a tetka je počela da nas izbegava.