Odlazak u inostranstvo zarad posla nikad nije lak, kako za osobu koja se seli, tako i za porodicu koja se od nje oprašta. Dok je to za jedne veliki stres, postoje i oni koji veruju, pa i očekuju da će čitavoj porodici život da bude med i mleko.
Međutim, porodica koja se tako razdvaja uvek prolazi kroz određene nedaće. Na društvenoj mreži Tviter jedna žena objavila je priču o svojon komšinici Anđi. Naime, ta žena je imala muža koji je radio u Nemačkoj, a ona je decu odgajala u Srbiji. Deca su porasla, otišla svojim putem, a muž je osnovao drugu porodicu. Nesrećna žena umrla je sama u Srbiji, a sahranili su je susedi. Priču o njoj prenosimo vam u celosti:
– Tetka Anđa je moja komšinica iz detinjstva. Muž joj radio u Nemačkoj, a ona kući čuvala Sonju i Ljubomira, moje vršnjake. Imali su lepu kuću, a Anđa se stalno hvalila šta će sve da doprave kad Mile (muž) dođe na odmor.
– Sonja se vrlo rano udala za nekog lika i otišla u Belgiju. Nikad je više videli nismo. Ljuba je posle mature otišao u Nemačku kod oca koji je u to vreme već imao drugu porodicu, ženu Mađaricu i dvoje dece s kojima je živeo. Ni Ljuba se nikad nije vratio… – piše i navodi se da teta Anđa nikad nije radila, te da su joj neko vreme slali novac, a onda prestali.
– Izdržavala se tako što je sprat kuće u Vranju izdavala za 150 evra. Danas joj je bila sahrana. Sahranile su je komšije, njih četvoro.
– “Nemoj sine nikad da me ostaviš, bolje me ubij”. Reče meni moja majka sve plačući dok mi pričala kako su Anđu sahranili – napisala je žena na Tviteru.
Srbi pripadaju južnoslavenskoj skupini Indoeuropljana. Prema njihovoj tradiciji, po kulturi, jeziku, vjerovanjima i običajima, etnogeneza Srba vodi nas do srpskih predaka Proto-Slavena i Starih Srba koje Herodot u 5. stoljeću prije Krista opisuje pod imenima Neuri i Budini, koji su naseljavali sjeverno od Dunava u području između Dnjepra i Karpata. Prvi puta pod srpskim imenom spominje ih Plinius Caecilius Secundus u 1. stoljeću prije Krista u svojoj ‘Historia naturalis’ kao ljude naseljene na obali Crnog mora. U 2. stoljeću nakon Krista Klaudije Ptolomej piše u svojoj ‘Geographica’ da ‘Serboi’ žive u zaleđu Crnog mora. Srbi na području bliskom današnjem spominju se prvu puta 822. u ‘Annales regni Francorum’.
Tijekom velike migracije u Europi u 5. i 6. stoljeću, Srbi na Balkan dolaze iz više smjerova i prodiru na područja između Crnog, Egejskog, Jonskog i Jadranskog mora. Ovdje im se pripisuje stvaranja Raške. Od druge polovice 12. stoljeća Raška se počinje širiti preko Bizantskog teritorija. Srednjovjekovna Srpska država uspinje se pod vodstvom Nemanjićeve dinastije (1166. – 1371.). Godine 1217. Srbija postaje kraljevina, a 1346. carstvo. Srpska pravoslavna crkva stječe svoju neovisnost 1219. zahvaljujući Svetom Savi Nemanjiću (1175. – 1235.). Srednjovjekovna Srbija svoj najveći razvoj doživljava tijekom vladavine cara Dušana Nemanjića kada nakratko postaje najjača balkanska država. Tijekom tog vremena izgrađeni su manastiri Sopoćani, Mileševa i Studenica koji su uključeni u Svjetsku kulturnu baštinu i pod zaštitom su UNESCO-a.