Ljubav pokuca na vrata na najrazličitije načine, volimo osobe koje ne bismo smjeli, ali mozak kao da ne poznaje nikakve zakone zdrave pameti. Pustiš srce da ga vodi, a to ponekad može izroditi situaciju u kakvoj sam se ja nalazila. Ovo nije bila uobičajena situacija i nitko mi nije mogao dati savjet. Bila sam sama na svijetu, sama sa svojim osjećajima, i bojala sam se da me nitko ne bi mogao razumjeti, niti sam to očekivala.
– Tea, požuri! – čula sam glas svojeg očuha Luke.
Trgnula sam se na zvuk njegovog glasa. Lagana jeza prostrujala mi je tijelom. Zadrhtala sam od osjećaja koji su me obuzeli. Bože, bila sam tako zaljubljena u njega! Voljela sam ga više od ičega na svijetu. Dovoljno mi je bilo da se nalazim u njegovoj blizini pa da budem sretna. Lijep je to bio osjećaj, lijepa ljubav koja će zauvijek ostati neuzvraćena. Bila sam sigurna da će to tako biti.
Bolje da ga osvojim ja …
– Samo trenutak – još jednom sam se pogledala u ogledalo i zadovoljno napustila prostoriju. Kad sam došla do njega, pogledala sam ga u oči, pokušavajući mu uputiti najzavodljiviji osmijeh kojeg sam mjesecima vježbala ispred ogledala.
Napravio je grimasu koja je bila neodređena i bila sam sigurna da nije ni primijetio moj pokušaj da mu se svidim, niti sve one nijeme signale koje sam mu svakom prilikom slala.
Pustila sam da tijelo govori, jer riječi ponekad ne znaju izreći onakvo stanje kakvo doista jest. U riječima bih se izgubila, spetljala, a ja sam samo željela da ga volim, da jednog dana bude moj, jer je on bio sve ono što sam od života željela. Do prije nekoliko mjeseci se nisam ni usudila maštati o tome, ali sada je on bio slobodan i bolje je da ga osvojim ja, nego neka druga.
– Koliko ti treba da se spremiš? – bio je pri kraju strpljenja. – Idemo samo na groblje – suho je dodao, gotovo me osuđujući zbog mojeg ponašanja.
– Oprosti – skrušeno sam rekla, a oči su mi se napunile suzama.
Jako dobro sam znala kako ću u njega probuditi očinske osjećaje, mada mi je to zapravo bilo zadnje što sam željela, ali je bilo bolje od ničega.
– Oprosti ti meni. Malo sam razdražljiv. Jednostavno me boli i sama pomisao da nema više moje Ene. Još to nikako ne mogu pojmiti, još uvijek se nadam da je to bio samo ružan san iz kojeg ću se probuditi. Teško mi je pogledati stvarnosti u oči i ne znam kuda s ovim bolom koji se nagomilao u meni – glas mu je pucao od tuge i meni ga je bilo iskreno žao. Došla sam do njega i uhvatila ga za ruku. Blago sam ga stisnula. Ovo je za njega trebala biti podrška, ali je meni taj bezazleni dodir značio mnogo više. Topila sam se u njegovoj blizini. Cijela paleta osjećaja kao da je harala u mojem tijelu.
– Teško nam je oboma – rekla sam tužno i još mu se više približila.
– Ali … Tako iznenada nas je napustila. Imam osjećaj da sam joj imao toliko toga reći, a nisam uspio. Nisam imao vremena onda kada ga je ona najviše trebala.
Da mi je samo vratiti vrijeme unatrag, da mi netko pokloni još samo nekoliko sati s njom, rekao bih joj koliko je volim, koliko mi nedostaje i jednostavno ne želim živjeti bez nje. Da nije tebe … – bio je na rubu suza, a glas mu je podrhtavao, pucao je od boli, od grižnje savjesti kojoj nije mjestu bilo tu, ali se ona nastanila ondje gdje nije trebala.
Ako ga je itko mogao razumjeti, mogla sam ja. Ja sam bila svjedok njegove ljubavi prema mojoj majci, ja najbolje znam koliko ju je on slijepo obožavao i koliko joj je puta tu ljubav pokazivao na sve moguće načine. Nije bilo razloga da se on kaje. Ljubav je dijelio nesebično, volio je cijelim bićem i tu se pokazivao koliko je velik kao čovjek, kao osoba kojoj je stalo do drugih.
– Iz dana u dan si joj dokazivao svoju ljubav. Umrla je sretna. Bila je najvoljenija žena na svijetu – tješila sam ga, ali riječima koje su bile istinite.
– Što bih da nemam tebe? Ti me jedina razumiješ, jedina si s kojom mogu podijeliti bol i jedina si koja me podsjeća na nju, a to me boli, i te kako me boli. Vidim njenu mlađu kopiju, kroz tebe kao da vidim nju – iskreno je priznao, ali se meni njegove riječi zapravo nisu nimalo sviđale.
To je bilo ono što sam najmanje željela čuti. U redu je bio prvi dio, ali drugi?
U meni gleda kopiju voljene žene, vidi nju, a ja sam samo željela da vidi mene. Istina je bila da sam sličila na nju, da sam joj bila mlađa kopija, ali ja sam bila Tea, a ne Ema. Ljutnja me počela opsjedati, napadati uporno poput jesenja kiše. Ispustila sam njegovu ruku kao da sam se opekla i pognula sam glavu. Oči su mi se napunile suzama. Ovo je bio moj poraz, moj osobni poraz kojeg mi je bilo teško prihvatiti.