Lažnom trudnoćom natjerala sam ga na… Naš odnos, istina, nije bio kao na početku, ali oboje smo to smatrali normalnim. Strasti je nestalo, ali veza nam je i dalje bila skladna, puna razumijevanja i poštovanja. Svjesni da ni jednom paru nakon toliko godina ne klecaju koljena kad se ugledaju, mislili smo da baš tako treba biti.
Kako je vrijeme prolazilo, sve smo više razgovarali o braku. Goran me nije zaprosio romantično, na koljenima, nego je to bio logičan slijed naše veze. On je načeo tu temu, a ja sam sve češće spominjala veliku svadbu, djecu. I naši su roditelji, uostalom, očekivali da napokon kažemo datum.
Nisam tada primijetila da Goran više nije siguran u nas. Tim više što mi je i dalje šaputao o ljubavi, govorio da ću biti dobra supruga i majka. Znali smo se dobro nasmijati kad bi njegova majka požurivala vjenčanje. Oboje smo, naime, zakoračili u tridesete i buduća nas je svekrva uvjeravala da hvatamo zadnji vlak. Zapravo nam je sve bilo servirano kao na dlanu. Završili smo studij, zaposlili se i imali smo gdje živjeti. Čekalo se samo da odredimo taj naš dan D.
Čak da mi je netko i spomenuo njegove dvojbe, ne bih povjerovala jer i sam je želio miran život sa ženom koju voli i naše troje djece. Oboje smo se zasitili noćnih izlazaka, glazbe, opijanja s prijateljima. Goran se nije bojao ni braka ni obveza, no kad danas pogledam unatrag, vidim da mu je bilo teško odlučiti se i stati pred matičara.
Sada znam i što mu je nedostajalo. U tim kriznim trenucima naše veze u njegov je život ušetala Višnja, djevojka duge plave kose i očiju plavih kao nebo. Upoznali su se na poslu i odmah mu se uvukla pod kožu. Goran nije ni shvatio što se događa, a već je bio zaljubljen preko ušiju. No, nije znao da je u toj grupi tek primljenih mladih ljudi i Anja, prijateljica moje sestre. Ne znam si racionalno objasniti zašto sam mu to prešutjela. Već nakon prvih dana na poslu Anja je govorila mojoj sestri Ivani kako Goran i Višnja svaku pauzu provode zajedno, pričaju, smiju se, a on uživa u njezinu glasu, osmijehu, slučajnim dodirima i mirisu koji se širi oko nje. Kad mi je sestra sve prenijela, bila sam spremna utrčati u njegov ured i posvađati se pred svima.
– Kako to može raditi? Pa mi smo pred vjenčanjem – grcala sam od boli.
– Budi mudra. Svaki od njih jednom poludi, zato mi žene moramo biti lukave. Nemoj mu pokazati da znaš što se događa – savjetovala me sestra.
Goran je sve češće bio zamišljen. Što god radio, gdje god bio, s lica mu nije silazio čeznutljiv osmijeh. Više nego ikad u naših pet godina ugađala sam mu jelima, darovima, sitnim znacima pažnje. Goran je uživao, a ja sam zaključila da se naša ljubav nije ugasila.
– Samo nastavi tako i bit će tvoj. Muškarce možda i privlače dugonoge plavuše, ali njima se ne žene. Za supruge uvijek biraju one manje upadljive, koje skakuću oko njih – govorila je Ivana.