Kada nas je deda izbacio iz kuce mama bi mi cuvala strazu… Najlepše sećanje iz detinjstva je bio kad nas je deda izbacio iz kuće jer se posvađao sa mojim tatom. Imali smo auto spakovali neke stavri i krenuli. Moje je bilo stid da traže od bilo kod člana porodice ili prijatelja da nas prime pa smo se tako vozikali po
nekim skrivenim mestima u gradu kako bi tata mogao da parkira auto i ode da radi. Ja sam bila jako mala da bi shvatila šta se dešava, ali su mi dani bili prelepi jer sam po ceo dan bila sa mamom. Kupale bismo se u reku nedaleko od grada, i sećam se da sam ja mami čuvala stražu kako neko ne bi naišao, krale trešnje i neko drugo voće ponekad iz dvorišta, jele po pekarama, bilo je dana kad smo po ceeeeo dan bile u parku
Malo bi se igrale malo spavale na ćebetu. Taj naš život beskućnika je trajao dva meseca, a meni je bio kao večnost. Sada kad sam već odrasla divim se mojim roditeljima što ni u jednom trenutku nisu pokazali da im je teško, što su se u najgorem životnom periodu potrudili da meni ostave najlepše uspomene! Moji borci!