Imam dečka i pozvala sam ga na svoj rođendan da upozna moje prijatelje. Jedna drugarica je veoma religiozna, djevica, 25 godina i često mi je pričala kako želi da se uda, da joj je to velika želja. Cijelo
vrijeme je se nabacivala mom dečku. Ja nisam ništa posebno poduzela, jer vjerujem i njemu a i njoj. On je se poslije nekoliko dana našalio “Ne želim da budem zao, drugarica ti je, ali ona ti nije do koljena.”. Poslije
rođendana je vise puta pitala za njega, da li on voli da izlazi, da li bi se ja udala za njega i sl. Veoma mi je odvratno da se predstavlja kao drugarica i vjernik, a nije ni jedno ni drugo.
U vezi smo 4 godine, i polovinu zadnje godine živimo zajedno. Moja devojka svaki dan minimalno 45 min razgovara sa svojom majkom. Razumeo bi da su to neki smisleni razgovori nego doslovno pričaju o tom koliko se kuče ili mačka ugojili/smršali, o vestima itd. Da ne govorim da svaki vikend idemo tamo i još moramo fizički radit jer su oni kao stari i moramo im pomoći. To nije bilo tako dok je ona živela kod njih, slično, ali ne ovako bar nisam imao utisak. Mislim da ovo neću izdržati jer mi nismo proveli vikend sami negde otkad živimo skupa doslovno i moja devojka ne vidi problem u tome, niti u tome što se kod mojih zadržimo maksimalno 30 min do sat vremena, a kod njenih celi dan i to rad. Osećam da se gubim u 24 godini, ako ovako ostane…