Zabavljam se s muškarcem koji ima ženu i troje dece, i uopće me ne grize savest niti me je briga za njegovu ženu i decu. Ako njemu ništa ne znači njegova žena, sigurno ne znači ni meni. Pa nisam je ja birala i oženila. Ne tražim od njega da se razvede. Kad mi dosadi,
ostaviću ga. Šta će oni dalje, nije moja briga. Niti imam nameru da mu se mešam u odnos sa ženom, uživam do poslednjeg gutlja iako
mi on trubi kako mi je stalo do mene kako mu znaci, odmah mu dam crveni karton da samo sees moze da dobije drugo me ne zanima…
Ne znam zašto je devojkama problem kad kažem da živim u kući sa roditeljima sa 34 godine iako relativno dugo imam odličnu platu za standard Beograda (1700e). Od kako sam počeo da zarađujem sa 23, ulagao sam u sprat porodične kuće da bi to bio moj prostor za život (ima 90 kvadrata sa 4 sobe, 2 mokra čvora, kuhinju i vrhunski balkon) i potencijalno služio za porodicu jednog dana. Imam vrata na ulazu na sprat, kao i zaseban prilaz spolja te se moji nikada ne mešaju, tim pre što umem da se zauzmem za sebe i postavim jasne granice. Sam obavljam sve popravke, kućne poslove, nabavke i doprinosim plaćanjem dela računa. Ne znam zašto bi se cimao sa kupovinom stana u ovo ludo vreme, kamate bolesno visoke, 30 godina si rob, izgubiš zdravlje i to za fazon max 55 kvadrata u kojima se ne može ni pošteno okrenuti, a kamoli podići porodica. Vi devojke kad ste pametne, izvolite, kupujte stanove, platite koji račun pa onda pametujte kako i gde živeti! Neki od nas smo zapravo i realni.