Najgori trenutak u mom životu se dogodio prije 25 godina. Bila sam trudna, imala sam predivnog dečka, predivnu vezu..ma sve što djevojka može poželjeti. Taj dan smo se uselili u nas novi stan, ja sam sredivala, dekorirala, ma svaku sitnicu sam dekorirala sa osmjehom na licu. Dečko je bio na poslu, trebao je doći u
18h. Jedva sam čekala da dođe, da mu pokažem kako sam sve lijepo sredila i kako nam je lijep novi dom. Poginuo je u prometnoj kada je išao s posla. Rastavila sam se sa životom taj dan. Ja sada imam 50 godina i još uvijek nemam nikoga, ali sretna sam jer moja kćer ima tatine oči, karakter i svaki put kad je vidim,
vidim njega. Nadam se da ti je lijepo gore i da si ponosan na nju. Jer sve sto si govorio da želiš da bude, to je ona. Hvala ti i što si nas obezbjedio. Kao da si znao da će se ovo sve desiti, pa si prepisao stan i ušteđevinu na nas. Inače ne znam kako bi, znaš da nemam nikoga. Ali ostavio si mi nešto najbitnije na svijetu. Volim te zauvijek. P.S postati ćeš djed.
Tata mi i dan danas prebacuje što sam slučajno polomila lampu tokom igre kada sam imala pet godina. Sada imam 25. Već 20 godina mi pokazuje sliku te lampe i žali kako je više nema. Pre neki dan šetam sa mužem i vidim u radnji istu takvu lampu, koja se danas skoro pa smatra antikvitetom. Platili smo poštenu sumu i odneli mu je na poklon. Stavila sam je ispred njega i rekla: “Evo ti tata, ista lampa kao ona od pre 20 godina. Identična. Tako da možeš da prestaneš da mi prebacuješ za to.” On je pogledao u nju i rekao: “Ali ipak mi nedostaje ona koju si polomila.” Odustajem od tog čoveka.